Primary school education proposals for change

In the wake of the latest PISA test results, it could be said that the Serbian education is tapping in one place. Namely, all these years we were somewhere in the list of countries according to the results.

PROBLEM - CONTENTS OF TEACHING COURSES

Contents of the subjects are not reduced for years, they just require to be increased. The main problem with today's teaching is that we will continue to "run" superficially through cities and do not have time to delve deeper into any topic.

SOLUTION OF THE PROBLEM

Ishodi koje učenik treba da zna na kraju osnovne škole treba da budu realni, kako bi ono što se obrađuje bilo zaista obrađeno kroz različite oblike rada i različitim metodama. Preporučuje se tematski način rada, koji u trenutnim uslovima, u redovnoj nastavi starijih razreda nije moguće organizovati. Zato tematsku nastavu realizujemo ponekad, sporadično i to budu usamljeni primeri u starijim razredima osnovne škole.
Takođe, sadržaji naših predmeta su tako obimni da se nema vremena za detaljno uvežbavanje, analiziranje tema, debate, razgovore o temi. Naprotiv, vrlo često se sadržaji jednostavno smenjuju, pa zaista imamo vremena samo za površno prelaženje sa jednog sadržaja na drugi.
Trenutno rešenje bi moglo biti i u tome da se rasporedom napravi da učenici određenim danim izučavaju srodne predmete (fizika- matematika-tehničko; hemija-biologija; dakle prirodne ili društvene nauke
jezici -geografija-istorija) a da informatika, likovno i muzičko prate ostalo gradivo kroz aktivnosti svojih predmeta.
Treba iz programa izbaciti izborne predmete (crtanje, slikanje, vajanje; hor i orkestar; svakodnevni život u prošlosti) jer samo povećavaju fond časova koji je već previše opterećujući za decu. Kada je u pitanju verska nastava i građansko, zar je zaista potrebno da učenici sa 12 godina izučavaju ovu tematiku? Da li su zaista ovi predmeti po važnosti na istom mestu kao maternji jezik i matematika?
Trajno rešenje je da se obavezni časovi odvijaju u prepodnevnim satima, a da popodne deca imaju sekcije i sport, kroz koje će razvijati različite veštine i projekti. Broj obaveznih predmeta treba smanjiti, a samim tim će se smanjiti i broj časova. Dobro bi bilo da postoji samo jedan izborni predmet u jednoj školskoj godini, a da se on menja prema mogućnostima (od učenja stranih jezika, do domaćinstva, robotike, šaha. i td.).

PROBLEM - QUALITY OF TEACHER WORK

We are aware that in most of our schools (and not just schools) there is a balancing act. Some work, others don't, but that's why they all have the same boards. I think it is very unfair that those who work still hold the enthusiasm (which is really needed), but that the school will not have a system that recognizes the quality work of the other. On the other hand, we are fully aware that our work is public and that everyone in the school knows to a greater extent who is working, it just needs to be recorded somewhere and recorded institutionally.

SOLUTION OF THE PROBLEM

Za svakog nastavnika bi trebalo da postoji prostor (umreženi) gde bi on postavljao radnu biografiju( portfolio), tj. upisivao svoje aktivnosti u toku godine. Direktor i pedagoška služba bi imali obavezu da redovno prate kako taj nastavnik radi i u čemu je napredovao, tj. da li su podaci iz portfolija tačni. Oni koji imaju zvanje pedagoškog savetnika (i ostala) bi trebalo da se i visinom plate, a ne samo obavezama – izdvoje od ostalih kolega. Susedna Hrvatska je već nekoliko godina unazad uspela da odvoji platu početnika od nastavnika sa zvanjem i razlika nije zanemarljiva. Zašto jednostavno ne bi učili iz iskustva drugih država?
Drugi pokazatelj bi bile elektronske ankete učenika i roditelja o radu nastavnika. Ankete bi morale da budu vrlo precizne, kako bi se dobili kvalitetni pokazatelji nečijeg rada. Ankete i njihovi rezultati bi bili poznati samo direktoru i pedagoškoj službi, koji bi u tom slučaju imali zadatak da vode razgovor sa nastavnicima koji nemaju dobre rezultate, da im daju podsticaj i ohrabrenje u radu, a ako se stanje u načinu rada ne poboljša, i da im smanje platu. Ankete bi trebalo sprovoditi najmanje jednom u polugodištu, kako bi se imao uvid u kontinuitet u radu.
Treći pokazatelj kvaliteta rada nastavnika je inicijalni test na početku godine (koji se ne ocenjuje) i koji bi mogao da se radi u kabinetu informatike. Pitanja bi bila iz baze podataka (u kojoj bi bila pitanja i zadaci sastavljeni na osnovu ishoda za određeni razred), gde bi svaki učenik dobijao različitu kombinaciju pitanja i radili bi se preko interneta. Upoređivao i proveravao bi se uspeh učenika iz određenog predmeta i njegov uspeh na testu.

PROBLEM - DIRECTOR

Činjenica je da se na mesta direktora postavljaju ljudi koji i ne treba da budu na tom položaju, zato što ni u toku svog veka nisu imali neka postignuća, zato što su postavljeni po nekoj drugoj liniji, a ne po sposobnostima koje poseduju.
Drugi problem sa direktorima je to što se opuste posle jednog, drugog, trećeg… mandata i ponašaju kao da na tim mestima treba da ostanu doživotno.

SOLUTION OF THE PROBLEM

It is necessary to have very strong criteria for choosing a principal: to have truly exceptional achievements, in order to know that they value the work of their teachers. The license that principals should have should also require them to have knowledge of methodology, law, teamwork, school organization. How will a principal who has never gone to competitions, for example, know that he values ​​the work of his teachers? How would he know that he valued working on projects, writing textbooks, attending international conferences, if he did not have similar experience? So we need capable, eloquent people who have a sense of teamwork and who will foster team spirit in their collectives, not the other way around. Only the best from the collective to place in this place. Make high demands that a director has to fulfill.

Principles should hold a maximum of TWO MANDATES in that position. If the President of the United States can adhere to the same principle, why couldn't our small and large directors?

PROBLEM - EMPLOYMENT - TECHNOLOGICAL SURPLUSES

Many schools score technological surpluses. The social status of the teacher, his marital status, whether or not he has children, etc. are also included in the scoring. I think that such a scoring list is discriminatory, and it is a private matter for each individual whether he or she wants to have a partner, children, etc.

SOLUTION OF THE PROBLEM

Each teacher should be admitted for one year until August 31st. And the only criteria for staying in employment should be his achievement during the year. So if we theoretically have two teachers - one who outsources his job and the other who works enthusiastically, their work should be seen through work CVs, student and parent surveys, activities in and out of school ... So let's get that teacher in action! Does a colleague who has two more years to retirement really need to spend those two years “vegetating” in the department? He still receives a salary, not a pension. Or we have a young colleague who works hard, works, but is worthless to him, because his colleague even has 30 or more points for an internship without work. Is that fair?

The only thing to value someone is what he did during that year and score it in the event of redundancy.

If we were realistic and we excluded those who do their jobs poorly from education, there would be plenty of work for those who do the best they can. In that case, wages could also be higher without actually increasing their volume.

PROBLEM - PROFESSIONAL TRAINING

The fact is that teachers are reluctant to attend seminars and most go to them only to get some points (!?) And they do not even know why they need these points. How are these teachers different from the children who are learning to grade and not to gain knowledge?

SOLUTION OF THE PROBLEM

Seminars need not be compulsory. Let them go who wants and who needs to learn something new. Those attending the seminar, however, should have an obligation to justify the director with the money spent by giving an example of the use of the knowledge acquired. And only then, obtaining a certificate should be highly valued (verifiable use can again be done through student surveys, work CVs, monitoring teacher work, evidence to add to your work CV). Others who do not want to go should not do so because it is a waste of money.

PROBLEM-COMPETITIONS

Svake godine imamo istu dilemu: učestvovati na takmičenjima ili ne? Pitanja na takmičenjima se bave ili nepotrebnim faktografskim podacima, ili je u pitanju gradivo koje se u školi uopšte ne obrađuje.
Neka društva drže monopol na to kako će se vrednovati testovi, pa recimo iz istorije je potrebno da učenik zna 98-100% da bi dobio diplomu na republičkom takmičenju, dok recimo iz fizike je dovoljno 60% tačnih odgovora za diplomu. Time dobijamo sliku da su učenici koji se takmiče iz društvenih predmeta obeshrabreni i demotivisani jer nisu isti uslovi za sticanje diplome.

SOLUTION OF THE PROBLEM

Napraviti standard poena, tj isti kriterijum za postizanje plasmana, koji će da važe za sticanje diploma iz bilo kog predmeta, kako bi svi predmeti imali isti tretman. Mi nastavnici nećemo morati da objašnjavamo deci zašto je teže na primer osvojiti diplomu iz istorije (potrebno 96-100% za diplomu), nego na primer iz fizike (potrebno 60-100% za diplomu).
Zadaci koji se daju treba da budu u funkciji ishoda koje očekujemo da učenici dostignu na naprednom nivou, a ne da budu u funkciji najniže kategorije u procesu učenja- pamćenje.

PROBLEM - PUPILS WITH LOWER ACHIEVEMENTS (IOP1, IOP2)

Broj učenika kojima možemo pomagati kroz individualne obrazovne programe se iz godine u godinu povećava, a niko ne želi da priča o tom problemu.
U takve učenike ubrajamo i one koji imaju problem zdravstvene prirode, i decu iz socijalno nestimulativnih sredina, a pošto nemamo ujednačen kriterijum i sve ostale koji dobiju slabe ocene u toku školske godine.
Mislim da svako dete ima pravo na adekvatno obrazovanje u kojem će imati šansu da napreduje. Da li će moj učenik koji na času ne može da prati sadržaje, kojem ne znam kako da pomognem, jer nisam defektolog, a dajem mu razne radne listove, zadatke i slično, uspeti da napreduje u ovom surovom sistemu školovanja? Da li bi za neke od njih bilo korisnije da jedan deo vremena provedu učeći veštine kojima će sutra moći da brinu o sebi? Da li takvim učenicima ovi školski sadržaji mogu da pomognu? Da li njima mogu da pomogne slušanje bez razumevanja integrala, hemijskih formula, lekcije o mikroorganizmima, buržoaskim revolucijama ili planetama? I da li mi koji nismo stručni, treba uopšte o tome i da raspravljamo?
Da li roditelji treba da odlučuju o tome? Šta ako su subjektivni, šta ako ih je sramota, šta ako iz inata svima hoće da im dete ide u radovnu školu, šta ako su i roditelji iz slične nestimulativne sredine…? Šta bi bilo kada bi roditelji odlučivali o dijagnozi i lečenju svog deteta… Zar to nije isto? Mi nastavnici nismo stručni za rad sa svom decom koja su ometena u razvoju, a to se od nas traži, a svako suprotstavljanje se gleda kao dogma.
Da li biste dali zubaru da vam radi operaciju mozga? Pa ni on nije stručan za tu vrstu posla.

SOLUTION OF THE PROBLEM

Imamo stručnjake koji su pozvani da kažu svoje mišljenje. To su defektolozi koji su u trenutku kada su nam najpotrebniji, ostavljeni po strani. NJihova pomoć u svakoj školi bi bila dobrodošla. Tim, komisija defektologa bi mogla da se bavi praćenjem dece kojoj je potrebna pomoć i za onu decu gde bi im redovno školovanje pomoglo u napredovanju to i preporučili. Deca koja ne mogu da napreduju kroz redovno školovanje zaslužuju da imaju bolji tretman (fizijatrijske vežbe, logopedske vežbe, praktičan rad i obuka za neko zanimanje koje će im omogućiti ravnopravno uključivanje u društvo, a ne učenje formula,definicija i sadržaja koje ne razumeju). Obzirom da je za njihov razvoj neophodna socijalizacija, bili bi deo odeljenja, kolektiva na časovima gde se razvijaju veštine (fizičko, tehničko, likovno…), kao i na časovima odeljenskog starešine.
Time bi i ta deca imala pravo na napredak i humaniji odnos društva, koje istinski brine o njihovim stvarnim potrebama, a ne da samo zadovoljavamo formu.

Everyone has the right to an adequate education!

You had the opportunity to read the first part of the text by author Vera Isailovic. Expect her to see some more problems next week and suggestions on how they can be resolved.

Comments are closed.