„Reci mi šta čitaš, pa ću ti reći ko si „ ,to je istina , ali ja ću te bolje upoznati, ako mi kažeš šta ponovo čitaš.“ Fransoa Morijak
Spisak knjiga koje bih ponovo čitala je nepregledan ali za ovu priliku sam odlučila da vam predstavim knjigu iz zemlje izlazećeg Sunca “Mala Toto devojčica na prozoru“ koju je napisala Tecuko Kurojanagi (Tetsuko Kuroyanagi). Knjiga je u Japanu izdata 1981.godine a srpsko izdanje je priredila izdavačka kuća TANESI , 2012.godine.
Ova knjiga je postala istorijski događaj u japanskoj izdavačkoj delatnosti, jer je prodata u četiri i po miliona primeraka samo u jednoj godini. Postala je i zvaničan nastavni udžbenik. Možda je baš to plasiralo i u zemlje engleskog govornog područja. Ogromna popularnost, izuzetno tople knjige, koja se bavi neobičnim i veoma uzbudljivim odrastanjem Male Toto, je knjigu učinila dostupnom na skoro celoj planeti.
Sećajući se neobične škole „Tomoe“, čiji je bila đak, opisujući vaspitne metode njenog osnivača i direktora, gospodina Kobajašija, koji je verovao da su sva deca od rođenja po prirodi dobra i da ta njihova urođena vrlina može lako da se povredi pod uticajem okoline i pod pogrešnim uticajem odraslih, Tecuko, iz poglavlja u poglavlje, kao i njen učitelj otkriva dobru prirodu deteta i razvija je kako bi dete raslo i postalo ličnost s detinjastim individualnim sposobnostima.
Svi se uglavnom sećamo prijatnijih situacija i trenutaka iz detinjstva, jer je mozak zadužen da nas zaštiti od isuviše bola, neprijatnosti i tuge a to čini potiskivanjem mnoštva takvih situacija….Tecuko, koja je samu sebe nazvala Mala Toto, je kao i svaka devojčica morala da se suoči sa gomilom problema u odrastanju. Pošto je bila udaljena iz svoje prve škole, uz objašnjenje da se nastavnici „popela na glavu“, devojčica je prešla u školicu, čije su učionice bile pravi vagoni smešteni u zelenom vrtu i čijem je direktoru jako malo toga smetalo u dečjem ponašanju, izgledu, potrebama, …
U predivnom dečjem obrazovnom centru Tomoe, Sosaku Kobajaši, veoma obrazovani i dobri direktor je uveo: euritmiku, noćna okupljanja dece u pižamama, zajedničko kuvanje, aktivnosti vezane za zemljoradnju, boravak u prirodi, učenički izbor koji će predmet kada slušati. Mogli su i da se kupaju bez kostima, ukoliko ga ne bi poneli…Deca su prihvatala različitosti, nisu skivala emocije, jela su zdravu i dostupnu hranu koju su zvali „hrana mora“i „hrana planine“. Mogli su da glume, uče engleski jezik, prave izlete i posete, logoruju u učionici, pomažu jedni drugima, brinući o tuđoj sreći i zdravlju. Cenile su se veštine, različita umenja, dovitljivost, spretnost, odvažnost, istinoljublje…
Harmonija odnosa među učenicima i osobljem škole, česte pohvale i podrška deci, uvažavanje i posvećenost direktora i svih zaposlenih su ublažavali i bili zaštitni omotač svim traumama detinjstva. Deca su se bezuslovno volela a o nekim postupcima se moglo „razgovarati“…U svakoj prilici, gospodin Kobajaši bi devojčici, koja se nekome lako i smuči – rekao: „Ti si zaista dobra devojčica“.
Tako je Mala Toto, opisala svoje školovanje, kao prelepu šarenu japansku lepezu u kojoj su zbog samopouzdanja, motivacije i dobrih metodika u savladavanju znanja i veština,mogle meko da se prebole i dramatične situacije: kada se izuzetno niskog rasta dete popne na visoko drvo, Toto upadne u septičku jamu, škola bude bombardovana ili joj Taiđi iz čista mira kaže da je neće uzeti za ženu –čak i ako ga bude molila.
Ilustracije u Knjizi o Maloj Toto (Ćihoro Ivasaki) su toliko originalne, zanimljive i kvalitetne, da držeći knjigu u ruci, prosto lako osetite, namirišete i kroz koloritni akarel ulazite i boravite u ambijentu i priči o školi Tomoe.
Možda sam odabrala ovu knjigu jer je moj omiljeni pisac Haruki Murakami, a glumac Ken Vatanabe, jer obožavam japansku kulturu i suši. Pošto sam pobornik holističkog principa, na kome zasnivam svoje delovanje u radu sa decom –obrazovanju i vaspitanju , verujem i da su sva deca inteligentna i dobra, samo im treba omogućiti da se izraze na svoj način i steknu što više samopouzdanja i odvažnosti.
Ja nisam upoznala Tecuko ali sam za skoro 40 godina radnog veka, upoznala najmanje 40 Malih Jovana, Bojana, Milica, Vesni…
Ovu knjigu sam dobila od porodice svoga bivšeg učenika Vanje Sarića, uz komentar da sam ih podsetila na direktora Kobajašija.
„Kad ugledam dete, ono budi u meni dve emocije, nežnost zbog onoga što jeste i poštovanje zbog onoga što će možda postati.“ Luj Paster